Sura Et-Tevba — Ajet 118

Značenje riječi:

• "خُلِّفُوا" – ostavljeni su, odnosno oni čija je odluka o pokajanju odgođena i nije odmah primljena.
• "ضَاقَتْ عَلَيْهِمُ الْأَرْضُ بِمَا رَحُبَتْ" – Zemlja im je postala tijesna, uprkos svojoj prostranosti, zbog težine grijeha i stida.
• "وَظَنُّوا" – bili su sigurni, duboko su spoznali.
• "لَا مَلْجَأَ مِنَ اللَّهِ إِلَّا إِلَيْهِ" – nema utočišta ni spasa od Allahove kazne osim kod Njega samog.
• "تَابَ عَلَيْهِمْ" – primio je njihovo pokajanje i podario im uspjeh u iskrenoj pokajničkoj odluci.

Tumačenje ajeta:

Nakon što je Allah spomenuo one koji su izbjegli učešće u bitci na Tebuku, a čije je pokajanje bilo primljeno odmah, On sada spominje trojicu vjernika – Ka'ba ibn Malika, Murāru ibn er-Rabī'a i Hilāla ibn Umejje – koji su također izostali iz bitke, ali njihovo pokajanje nije odmah bilo primljeno. Njihovo izostajanje nije bilo iz licemjerstva, već iz slabosti i nemara, pa im je data teška kušnja kako bi se očistili.

Allah je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima da ih izbjegavaju i prekinu razgovor s njima. To je potrajalo punih pedeset dana, tokom kojih su oni živjeli u teškoj duševnoj patnji. Zemlja im je postala tijesna uprkos svojoj prostranosti – nisu mogli naći mira ni utjehe nigdje; čak su im i vlastite duše postale tijesne, a srca ispunjena tugom i strahom. U tom stanju duboke spoznaje shvatili su da nema utočišta od Allahove srdžbe osim kod Njega samoga, i da im samo iskreno pokajanje može donijeti spas.

Kada su dostigli taj stepen iskrenosti i potpune predanosti Allahu, On im je podario uspjeh u pokajanju i primio ga, te im oprostio. Ovaj ajet završava riječima: "Allah je, uistinu, Onaj Koji stalno prima pokajanja i milostiv je" – što znači da On obilno prima pokajanje onih koji Mu se iskreno obraćaju i da je milostiv prema Svojim robovima.

Pouke iz ajeta:

1. Vrijednost iskrenog pokajanja: Allah ne odbacuje nijednog roba koji Mu se iskreno vrati, ma koliko njegov grijeh bio velik. Ova trojica su nakon teške kušnje postali još jači u vjeri i bliskiji Allahu.
2. Kušnja je znak Allahove ljubavi: Ponekad Allah odgađa primanje pokajanja ili šalje teškoće kako bi rob očistio svoju namjeru i postao iskreniji u obraćanju Njemu. To nije kazna, već odgoj i milost.
3. Spasenje je samo kod Allaha: Kada čovjek shvati da nema utočišta od Allahove odredbe osim kod Njega samoga, njegovo srce se potpuno veže za Allaha i postaje iskreno u pokornosti.
4. Zajednica i disciplina: Ova priča uči vjernike da je poslušnost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i poštivanje discipline u zajednici od suštinske važnosti, ali i da je oprost moguć nakon iskrene pokajničke odluke.
5. Nada i optimizam: Ovaj ajet ulijeva nadu svakom griješniku – ako su ovi ashabi, koji su bili među najboljim ljudima, prošli kroz ovakvu kušnju, onda je Allahova milost dostupna svima koji Mu se iskreno obrate.